Elemental će 12 09 2014 održati koncert u Barutani. Tim povodom smo odlučili da napravimo intervju sa njima, odnosno njom pošto je na pitanja odgovarala Remi
Ne znam ni sam koji je već ovo put da dolazite u Novi Sad i Beograd, već se može reći da ste se odomaćili. Da li se i vi tako osećate?
Apsolutno! Već se dugo tako osjećamo. Kad sviramo u Beogradu, često odsjedamo i istom hotelu, pa već znamo koji dućani u blizini rade duže, gdje se može nešto fino pojesti, itd… Baš smo se udomaćili. Što se tiče Novog Sada, tu još nismo toliko upoznati s lokalnim mjestima za piti i jesti, ali smo poprilično “na ti” s centrom grada gdje smo nekoliko puta skoro na sve četiri išli natrag u smještaj, he he.. Nakon još dva, tri puta u Beogradu i Novom sadu, možemo odrađivati i turističke rute za ostale bendove iz Hrvatske!
Publika na vašim nastupima je dosta raznovrsna, to je pogotovo očigledno u poslenjih par godina. Da li sada od publike dobijate mnogo bolje povratne reakcije nego ranije kada ste bili klasičan rap bend?
Mislim da je raznovrsnost publike zapravo jedan od najvećih komplimenata koji bend može doživjeti. To konkretno znači da publika nije došla na koncert zbog “žanrovske odanosti” nego zbog toga što žele čuti muziku, uživati s bendom. I Shotu i meni je klasičan rap nastup vrlo brzo dosadio… Jednostavno, kad radiš s bendom i DJ-em istovremeno, koji u tom slučaju nije u funkciji selektora instrumentala, nego direktno sudjeluje u stvaranju muzike na pozornici, nastup je puno dinamičniji. I za nas kao MC-je, i za publiku koja tome svemu svjedoči. Drugačija je atmosfera kad sviraš s bendom – puno je više mogućnosti za kreativnost u danom momentu, ako poželiš, možeš produljiti ili skratiti pjesmu, dati publici priliku da ti se pridruži na nekoj pjesmi, a zapravo sve skupa izgleda vrlo spontano.
Generalno, kada pogledate vašu muzičku transformaciju od rep benda do benda kojem je rep primarni zvuk koji kasnije „ulepšava“ drugim muzičkim pravcima, koja je razlika u stvaralaštvu, prenosu poruke, žestini na bini…?
Mi smo zapravo vrlo rano, već 2002. albumom “Tempo velegrada/ Demiurg” u taj “klasični rap” uveli više jazzy, smooth momenata. Zapravo bi se reklo da smo, ako gledamo u godinama, više godina proveli kao bend eklektičnog zvuka, nego “klasični rap” bend. Iako se u Elementalu još uvijek najviše repa, u posljednjih 10 godina ne sramimo se pjevati, iskorištavati neke druge načine prenošenja poruke osim repanja… I to me kao muzičara veseli, jer nema ograničavanja. Anything goes, dok god ima groova koji nas pokreće. Za mene je to i normalno – mijenjamo se kao ljudi, na nas utječu raznorazne stvari, zvuk se mijenja i njime se eksperimentira. No od prvog dana, prije 15 godina, do danas nije se promijenila jedna stvar – muziku radimo iz srca, bez predumišljaja. I to je najveća istina, bez obzira koji “medij” ili žarn odabrali u danom momentu.
Čini mi se da vaši koncerti u poslednje vreme imaju dosta opuštenu i čak spontanu atmosferu, da li neki put i sami sebe iznenadite nekim gestom ili iznenadnim gostom?
Mislim da je to vezano uz činjenicu da sve više, kao bend, srastamo jedni s drugima. Zapravo nastupamo uz neku premisu “I ako zajebemo, bit će ok, jer je i zajeb nešto drukčije, neki novi moment”… Nemaš pojma koliko se puta na pozornici iz nekog zajeba dogodio spontani moment koji smo kasnije odlučili adaptirati kao neki novi dio live nastupa! Opušteni smo jedni s drugima jer je dovoljan jedan pogled da znamo tko kako diše na pozornici. Često se zna dogoditi da nas kao svirače i izvođače neka pjesma ponese, pa je razvučemo, uključimo publiku, imamo neki svoj mali monolog, improviziramo… A ponekad najbolje funkcionira kad između pjesama progovorimo tek kratko “hvala”… Sve ovisi o momentu. No u posljednjih 15 godina na pozornicama smo naučili mnogo toga o sebi i sada to stečeno znanje primjenjujemo. Treba vremena da dođeš do nekih stvari – nitko mi prije 15 godina nije uručio knjižicu “live concerts for dummies” pa da sam odmah saznala sve što me zanimalo. Dosta se toga naučilo na principu “pokušaj – pogreška”. Nema do metode vlastite kože!
Foto Maja Bota
Koliko je teško kada bend često nastupa ostati svež i uvek drugačiji na bini?
Uh, ima perioda kad nam već na uši izlaze neke pjesme… Ponekad je dovoljno samo da promjeniš set listu i odmah je sve drukčije – drukčija je dinamika nastupa, poredak, sve ti je nekako novo… A zapravo imamo sreću da otprilike svake dvije godine objavimo novi album, pa u set listu uvodimo nove pjesme koje su nam najzanimljvije i tako zapravo stalno imamo onaj period kad ti klecaju koljena jer nisi siguran hoćeš li tekst nove pjesme odrepati bez da pogriješiš. A i kad zaglaviš s istim popisom par mjeseci, nađeš si sam neki način kako da ti bude zanimljivo – sam sebi zapapriš nekako, he he… Svatko od nas u bendu ima neke svoje metode.
Kada pogledate unazad pre 10 godina kada ste bili prvi rep bend iz Hrvatske koji je dolazio u Beograd i Srbiju, da li ste tada uopšte mogli zamisliti da će 10 godina kasnije publika vas gledati kao domaći bend?
Meni je to nešto najljepše što mi se dogodilo! Mislim da je to želja svakog benda, da te publika prihvati “pod svoje”… Mi smo to ostvarili svojim radom i činjenicom da nam ni jedan grad nikad nije bio “malen” ili “veliki”… Čak i kad nastupamo pred 200 ljudi, sviramo kao da smo pred 20.000. Do zadnje kapi krvi. I publika osjeti da nismo foleri i onda nas zbog toga cijene. A mi njih volimo, jer znamo da se teško živi na ovom našem Balkanu, a oni unatoč tom teškom životu, odvoje svoj novac da kupe kartu za naš koncert. I hvala im zbog toga!
Nastupate od Vardara do Triglava, da li postoje pesme koje određena publika više traži, npr jedna pesma je omiljena u Makedoniji, druga u Srbii, treća u Hrvatskoj… Da li ste uopšte tako nešto primetili?
Mislim da je “Iz dana u dan” himna gdje god svirali…Primijetila sam da u Makedoniji najviše vole album “Vertigo”, u Srbiji jako vole ovaj posljednji “U redu je”, u Bosni su još uvijek najviše vezani uz “Male Stvari”… A često se iznenadiš, kad vidiš da čak i one pjesme koje nisu bili singlovi, ljudi pjevaju od prve do zadnje strofe. Pogotovo naši “šaptači” u prvim redovima, he he…
Često u poslednje vreme nastupate u miksu trenutne i prve postave, da li na taj način želite da mlađu publiku upoznate sa svojim prvim pesmama?
To je bila okosnica naše turneje za 15 godina – u nastup smo uklopili dosta pjesama sa prvog i drugog albuma. Također, na mnogim koncertima turneje je s nama na pozornici bio Ink, iz prvobitne postave Elementala koja je zajedno snimila prva dva albuma. Nije nam namjera bila izričito publiku upoznati sa starijim pjesmama, koliko smo htjeli pokazati od čega smo nastali i u što smo se razvili… Mislim da je ta turneja i nama imala veliku emocionalnu težinu jer smo nakon dugo godina bili na pozornici u staroj postavi, nakon skoro 10 godina smo se ponovno družili i putovali zajedno. Bilo je to lijep podsjetnik na neka nova vremena, a sad smo skoncentrirani da opet iz sebe izvučemo neku novu nijansu i radimo na novim pjesmama.
Šta možemo očekivati u Beogradu i Novom Sadu?
Super svirku i jebeno dobru zabavu! Ne odlazimo kući dok ne rasplešemo i posljednjeg člana publike.
Ivan Ristić
