Retko se dešava da reper podredi svoje standardizovane želje mlađima i da radi i stvara kako bi dopreo do njihove svesti na pozitivan način. Momci iz TuhhtŠa, pored zvučnog imena benda, imaju kako jedinstvene bitove i tekstove, tako i način razmišljanja. Crnogorci, kojima nije teško da stvore nešto, su kako navode neki mediji- pravo otkriće! Oni su, doduše, bili veoma skromni i svojim odgovorima dokazali da sebe smatraju osveženjem, ali i da kao svaki pravi reperi, osećaju veliku odgovornost za ono što iznose u javnost. Psiše, Bacili, Bičer i Coa su članovi ovog benda, a ovo je predstavljanje njihovog rada.
Naziv benda je veoma originalan i nesvakidašnji, kako je nastao?
Psiše: Spontano. Baš smo se mučili kako bismo, i onda smo si nadenuli ime da mučimo druge.
Bacili: Ha, kad se sjetim svih ideja koje smo imali za naziv, koliko god nesvakidašnje čudan bio ovaj naziv, vjerujte odličan je. Htjeli smo da naziv ekipe u sebi sadrži informaciju o zvuku koji mi pravimo, da ima jačinu u samom izgovoru i kad se kaže, čuje, pročita ili zapiše TuhhtŠ, htjeli smo da se zna bez dvoumljenja na šta se misli.
Psiše: Da, naziv je zvučan i upečatljiv kad se nauči.
Neki mediji su preneli da ste otrkiće, da li sebe smatrate takvim?
Bacili: Za nekoga definitivno jesmo otkriće dok sami za sebe nijesmo, naravno. Otkriće smo možda za ljude koji su propustili eru ovog rap zvuka, a za starije rap glave smo osvježenje, prije nego otkriće.
Psiše: Za naše familije nismo sigurno, ni za prijatelje. Sve zavisi dokle materijal dogura, do koliko ljudi dođe. Ipak mi nemamo sad nešto prezapažen rad u širim rep krugovima, a ima tu rada od ranije, sve je to bilo skromno.
U bendu vas je četvorica, kako funkcionišete kao jedno i da li se uopšte trudite da tako bude?
Psiše: Album je stvaran prije nekoliko godine, to je period nekog intezivnijeg druženja sa Bičerom, on je već neko vrijeme u Beogradu, dugo se nismo viđeli. Na nastupima smo samo Bacili i ja, Coa se ne eksponira, uleti nam poneko da vrti bitove ili sami puštamo, al’ gledamo da imamo nekoga. U vrijeme nastajanja albuma sve je bilo usklađeno, oko izbora bitova, tema, snimanja. Funkcionisalo je tako za album, funkcioniše i ovako za nastupe.
Bacili: A veoma lako je funkcionisati kao jedno kad nam je svima cilj isti, pa kad svi prihvatimo određene žrtve zarad uspjeha, jednako uložimo volje u rad i posvetimo se radu po 100%. Tu nema omaške onda.
Kako ste došli na ideju da se spojite u jedan bend, s obzirom da neki članovi ( Bacili i Psiho Mistik) već iza sebe imaju po jedan solo album, a i Bičer je izbacio nekoliko svojih singlova?
Psiše: Imamo i zajedničkog rada, najviše na kompilaciji naVAMga, kao najzastupljenija trojka, a i Coa sa bitovima. Spajanje u bend je bilo logično posle te kompilacije.
Bacili: Vidjeli smo koliko smo sposobni, ne samo da uradimo kvalitetne pjesme, već da okupimo ostale rep glave iz Crne Gore na jednom projektu, pa da izazovemo jaku reakciju publike. Jednostavno, to je bilo to.. Neki su čak gledali na naVAMga kao prvi TuhhtŠ album, nego, naziv TuhhtŠ je malko kasnije nastao pa imamo taj mali nesklad… Moj album je nastao u međuvremenu dok se radilo na Klasici, pa I Plan C možemo posmatrati kao TuhhtŠ proizvod, jer na tom albumu glavne uloge imamo Coa i ja. TuhhtŠ ima više istorije nego što se čini..
Izgleda da se dosta toga u vašem stvaranju vezuje za Cou. Koja je njegova uloga u grupi i zbog čega je toliko bitan?
Psiše: Coa je usmjeravao zvuk, mi smo legli preko toga, zato je bitan. Od samog starta nam je odgovarao njegov tip bitova, nije bilo da se napiše tekst pa ćemo sad da tražimo bit koji nam odgovara za to, nego prvo bit pa ostalo. Ti su bitovi stvarno bili određena ispiracija, vjetar na kojem smo plovili.
Bacili: Hmmm, mi smo bend, ili sastav koji se sastoji od 3 emsija i jednog bitmejkera, što nije tako česta pojava na našoj rep sceni. Coa je taj koji potpisuje svaki bit na albumu. Dobrim dijelom je zaslužan za aranžmane i produkciju pjesama, ali ono što je jako bitno kod Klasike je da nije bilo mjesta za nečije druge bitove, osim Coinih. Tako je definisan naš grupni rad.
Kako se snalazite da u većini slučajeva nastupate bez Bičera?
Bacili: Nekoliko godina smo primorani da nastupamo bez Bičera, jer znamo svi kakve nastupe pogađamo. Kada bismo uspjeli njega da dovučemo iz Beograda na svaki nastup, mislim da bi mu trebao i treći posao gore kako bi pokrivao putne troškove. Doduše, to su do sad bili nastupi u Mistikovoj i mojoj režiji dok smo čekali album, al’ sad kad je konačno album lansiran, biće i zajedničkih nastupa. TuhhtŠ i nije toliko vezan za broj članova, pa za obavezu da svi budu prisutni, već za individualnu sposobnost da kao pojedinac svako od nas može predstaviti TuhhtŠ u pravom svijetlu. Nego, mislim da će prvi nastupi kao trojka, posle dužeg vremena, biti u Beogradu, jer imamo neke dogovore za gore.
Vaš novi album- Klasika za zvučnik ste stvarali od 2010/11 godine. Znači li to da ste temeljni momci, koji su razmišljali o kvalitetu ili ste zbog nečega bili sprečeni da ga ranije izdate?
Psiše: Nije da smo ga baš stvarali toliko godina, on je za vrlo kratko vrijeme nasnimljen, čak i više od objavljenog, bilo je tu dvadesetak stvari, na kraju smo sveli na ovaj broj. Bilo je do toga da bude temeljno, ali bilo je i problema, opstrukcija, i naših i tuđih. Želja je bila da bude kvalitetnije nego sve do sada, i produkcijski, pa smo i uspjeli u namjeri da Jan Zoo to uradi. Bilo je dogovora, pa ništa od tih dogovora, mogućnosti kojima nismo izlazili u susret, planova za koje nismo uspjeli da se organizujemo. Čekalo se baš dugo. U jednom momentu se i odustalo, ali je onda kopkalo, i stvarno ne bih volio, ni ja ni ostali, da su ove stvari ostale neobjavljene, ali bi mi teže bilo da su objavljene polovične.
Bacili: Upravo kvalitet, tj. naša želja da album bude što kvalitetniji nas je dovela do odbijanja raznih ponuda od strane sponzora, izdavača i producenata. Kad kažem kvalitetniji, ne mislim samo na zvuk nego na očuvanje informacije koju album prenosi, pa smo pazili kome ćemo dozvoliti da stoji uz nas i našu priču. Naravno, to odbijanje tj. biranje saradnji nam je oduzelo dosta vremena, al je dovelo do čistoće našeg albuma.
Da li su se očekivanja ostvarila u vezi sa Lake festom i kako ste zadovoljni svojim nastupom i publikom?
Psiše: Ovo je ono đe se kaže da uvijek može bolje. Bilo je fino, komentari su bili pozitivni, iako ima tu nekih propusta koje mi vidimo, ovako između nas. Nastojimo da svakim sledećim nastupom ispravimo, mada dosta je tih stvari koje se dešavaju spontano, što je i lijepo.
Zašto vam je bitno da je novi album bezbedan i za mlađe uši, znači li to da na neki način pokušavate i mlađe generacije da uvedete u svet hip hopa?
Psiše: Vidi, ovo što se priča kroz rep u zadnje vrijeme, i neka je to ironija, sarkazam, zajebancija, to je sestro mila jezivo. Rekao sam prije, a da kažem i sad, nekad je rep bio teren za neki bijeg od okruženja, uz te lijepe opise i tumačenje istog, danas je rep teren za ludake. Đeca upijaju sve, znam kako je mene rep oblikova’ u tom dobu kad se formiraš, ali bila je zdrava priča. Reperi moraju da osjećaju odgovornost, a u poslednje vrijeme u većini slučajeva, ono što se zove repom ima jednak uticaj kao ono što se zove turbo folkom. A rep je sad popularan, zalazi svuda, dobio je šire mase.
Bacili: Naravno! Ne samo da mlađe uvedemo u svijet Hip Hopa, nego pazi… svi mi snosimo odgovornost za naša djela, je l’ tako? Svjesni smo uticaja koji imamo na onoga ko nas sluša, pa neka je u pitanju samo jedna osoba, jedan fan, mi smo dijelom odgovorni za njegove postupke, jer..svi znamo koliko muzika utiče na čovjeka, njegovo stanje i njegovo ponašanje. Može li se desiti da nas mlađi budu slušali više nego nastavnike ili, da ne prećeram, roditelje? Ako album nije bezbjedan za mlađe uši, onda autor ili nije dovoljno svjestan odgovornosti, ili mu proizvod ima za cilj…hah, nešto totalno suprotno od našeg. To skrivanje iza natpisa “Zabranjeno mlađima od 18”, il slično.. uf.. batalite to.
Mediji su vas proglasili za naslednike Who See-a, da li se potajno nadate da ćete postići tu popularnost?
Bacili: Mi se dosta razlikujemo od Who See-a, po zvuku i temema, tako da u startu imamo male mogućnosti da imamo istu publiku, pa možda tu popularnost koju oni imaju mi ne možemo dostići. Meni lično, popularnost i nije toliko cilj koliko sredstvo kojim bih se koristio pri realizaciji ideja, širenju poruka. Na taj način bih mogao doprijeti do više ljudi.
Psiše: Who See su ispomjerali granice par puta, probili barijere, postigli nešto što se prije toga činilo nemogućim, i to u vrlo kratkom periodu, poslije drugog albuma, teško je dostići toliki uspjeh.
Da li postoji trema pred nastup?
Psiše: A okle.
Bacili: A đe.
Gde biste voleli da nastupate, sa kim da dijelite binu?
Psiše: Volio bih da vidim što više mjesta, i upoznam što više ljudi, da je što šarenije, prostor bivše Jugoslavije je šaren, ima tu mnogo toga da se vidi, doživi, upozna. Nemam sad nekih specijalnih želja s kim bih dijelio binu, više znam sa kim ne bih. Ali eto, to je neki uspjeh koji priželjkujem, da mrdnemo malo uz pomoć repa, da njega malo mrdnemo, a ako me on ne pomjeri pomjeriću se ja sam, aj ti.
Bacili: Ja inače imam problem da pjesmu podijelim sa nekim koga ne poznajem lično i sa kim nijesam proveo makar malo vremena. Potrebno je da se razumijemo i slažemo (misleći na odnose a ne na pogled na svijet) kao ljudi.. Sa dijeljenjem bine je ista priča. Mislim da bi nastupi po regionu sad bili i više nego poželjni.
Izdajete za istu medijsku kuću (Lampshade media), kao i Ničim izazvan, S.A.R.S. ,Hladno Pivo, Sajsi Mc, Who See, Marčelo, ZAA ,Bane Ilić i MVP.. Da li se osećate počastvovanim i isto toliko velikim kao i navedeni izvođači i postoji li vrsta dodatne treme, jer ste u grupi sa njima?
Bacili: Lampshade Media je veoma ozbiljan izdavač koji sarađuje sa brojnim kvalitetnim muzičarima. Nama, pored njihovog imidža odgovara to što zadržavamo pravu prirodu naše muzike, tj. naša muzika je slobodna, neograničena nekim ugovornim članovima koji idu na štetu umjetnika. Hvala i Fair Share-u zbog toga.
Psiše: To je fina prilka da više ljudi čuje za nas, kad uđu tamo na sajt, kad stojite u tom društvu a za vas ne znaju, vjerovatno će neko klikne da vidi šta je to što stoji međ’ ovim, a da ne znam za to. A nije da stojimo sad fizički među njima, pa da nas trema drma, a ne bi nas ni tad drmala, što? Ljudi k’o i mi, kost, koža i ostalo.
Postoji li osoba ili bend na koji se ugledate?
Psiše: Ne kao neko ugledanje, više kao neka podrška kroz pomisao da postoje ili da su postojali.
Bacili: Pa ima dosta tu nekih imena, čiji rad pratim, poštujem, sve to pomalo utiče. Da ne nabrajam sad.
Kako radite na promociji svog benda i kako planirate da se razvijate?
Psiše: Baš smo loši za taj marketing, promociju i to, ali evo radi se ponešto, i ova priča je dio toga. Udarićemo sa nastupima, koliko se bude moglo, koliko nas budu zvali i koliko budemo nametljivi. Ti, što nas čitaš, ti nas promoviši, dodaj drugu svom. Treba neki video da ćeramo, fino bi bilo imati ljude za to, danas bez spota, k’o da nisi izbacio ništa, ma stavi šibicu da gori to ti je odma trie’s ‘ljada pregleda više. Viđećemo, baš mora čovjek da se nemaće, lakta, glumi, a ja nisam dobar ni u jednom od navedeg.
Bacili:Ni ja se ne snalazim najbolje sa medijima, al trudim se koliko mogu. Zahtjeva to dosta posvećenosti, online aktivnosti. Naravno da planiramo biti aktivniji nego do sad. Platicemo nekog da nam vodi stranice na kraju krajeva. Šalim se.
Da li imate već plan gdje ćete održati sledeći nastup, pored mogućnosti za Beograd?
Psiše: Pored mogućnosti za Beograd, tu je i Bedem fest od ovoga što je najbliže sad. Bedem fest je mali festival u Nikšiću sa sjajnim ambijentom, ali nevjerovatno je kako raste svake godine.
Njihova jedina misija je da šire dobru muziku i da ljudi uživaju u njihovom stvaralaštvu i upravo su suprotno od onoga što mnogi misle – novi Who See. Grupa kojoj predstoji svetla budućnost, a koju će tek stvoriti svojim radom i trudom, na njima svojstven i jedinstven način.
Razgovarala: Miljana Kljajić
Foto: Pass Manit
Album Klasika Za Zvučnik možete poslušati OVDE.
